Dr. Milan Šufflay: 19. 2. 1931. - 19. 2. 2025.
"Iz izbornih je žara banske Hrvatske dvaput do sada sukljala hrvatska historija, vjera otaca, zapadne kulture, nošena baštinskim jedinicama seljačke i građanske krvi. Ona će sukljati i dalje jednako moćno, dok bude izbora i hrvatske krvi, dok djedovi žive u našim žilama, a mi u krvi naše djece".
"Iz izbornih je žara banske Hrvatske dvaput do sada sukljala hrvatska historija, vjera otaca, zapadne kulture, nošena baštinskim jedinicama seljačke i građanske krvi. Ona će sukljati i dalje jednako moćno, dok bude izbora i hrvatske krvi, dok djedovi žive u našim žilama, a mi u krvi naše djece".
"HRVATSKA JE MOJA DOMOVINA"
Ko ćaćina žuljevita ruka,
Topla suza iz oka majčina,
Sveta kao Isusova muka,
Hrvatska je moja domovina.
Ko molitva tiha i predana,
Malen smješak tek rođenog sina,
Sveta kao maslina obrana,
Hrvatska je moja domovina.
Kao sunce koje grije s neba,
Kiša koju suva zemlja treba,
Sveta ko križ Božijega sina,
Hrvatska je moja domovina.
Kao oltar za kojim se moli,
Žena koju svim srcem se voli,
Sveta ko grob pređa od davnina,
Hrvatska je moja domovina.
Ivan Jakelić Jaka
Ko ćaćina žuljevita ruka,
Topla suza iz oka majčina,
Sveta kao Isusova muka,
Hrvatska je moja domovina.
Ko molitva tiha i predana,
Malen smješak tek rođenog sina,
Sveta kao maslina obrana,
Hrvatska je moja domovina.
Kao sunce koje grije s neba,
Kiša koju suva zemlja treba,
Sveta ko križ Božijega sina,
Hrvatska je moja domovina.
Kao oltar za kojim se moli,
Žena koju svim srcem se voli,
Sveta ko grob pređa od davnina,
Hrvatska je moja domovina.
Ivan Jakelić Jaka
Na današnji dan zbila se jedna od većih/najučinkovitijih diverzantskih akcija hrvatskih snaga tijekom cijelog Domovinskog rata. Snage 9. Bojne HOS-a pri 114. brigadi HV-a držale su obranu Škabrnje nakon provedbe operacije "Maslenica", no rado su agresoru na Ravne kotare nanosili gubitke i na okupiranom teritoriju. Tako su 19. 2. 1993. pri napadu na Zemunik Gornji HOS-ovci uništili 2 topa T-12, nekoliko transportera, nekoliko minobacača 120 mm, dosta pješačkog naoružanja, te nanijeli visoke gubitke u ljudstvu ekipi koja se okupljala za okupaciju Škabrnje. Između ostalih život je u toj akciji izgubio i zapovjednik motoriziranog bataljuna 92. brigade potpukovnik Živko Tišma. U akciji je sudjelovalo više stranih dragovoljaca, među njima i Britanac Joe Suddick . Po sjećanjima suborca Miće Matešića, upravo je Britanac vodio jednu grupu u akciji na Zemunik, a iskazao se kao vrstan borac, visoke vojne naobrazbe. Zanimljivo, Joe je čak dva puta bio ranjen tijekom 43 dana HOS ove obrane Škabrnje. U ovoj akciji ranjena su dva dragovoljca iz Španjolske, te Hrvat Ivica Najev.
Teror nad Hrvatima u kraljevini Jugoslaviji
Vrbske i Sibinjske žrtve
Dana 19. veljače 1935. u Sibinju pored Slavonskog Broda mučki su ubijeni hrvatski seljaci od strane protuhrvatski raspoloženog režima Kraljevine Jugoslavije. Ubijeno je njih osmero, a dan kasnije još šestero iz obližnje Gornje Vrbe i Ruščice.
Petar Topalović, Jakačina Mala (34 g.), otac troje djece
Antun Ercegović, Jakačina Mala (19 g.), neoženjen
Đuka Štimac, Jakačina Mala (25 g.), otac jednog djeteta
Ivan Katalinić, Jakačina Mala (30 g.), otac jednog djeteta
Stjepan Gunčević, Grižići, (38 g.), otac petero djece
Antun Perković, Andrijevci, (31 g.), neoženjen
Mato Pejić, Jakačina Mala (26 g.),otac troje djece
Ivan Janković, Jakačina Mala (28 g.), otac četvero djece.
Sutradan, 20. veljače 1935. godine na Gradskom groblju u Brodu ubijeno je šest seljaka iz Ruščice i Gornje Vrbe koji su, kao i sibinjski seljaci, prosvjedovali protiv velikosrpskog terora
Na slavonskobrodskom Gradskom groblju ubijeni su:
Mirko Milec (iz Ruščice),
Ivan Martić (iz Ruščice),
Stipo Mirković (iz Ruščice),
Tomo Vargić (iz Gornje Vrbe),
Ivan Borevković (iz Gornje Vrbe),
Franjo Borevković (iz Gornje Vrbe)
#pratitelji
Vrbske i Sibinjske žrtve
Dana 19. veljače 1935. u Sibinju pored Slavonskog Broda mučki su ubijeni hrvatski seljaci od strane protuhrvatski raspoloženog režima Kraljevine Jugoslavije. Ubijeno je njih osmero, a dan kasnije još šestero iz obližnje Gornje Vrbe i Ruščice.
Petar Topalović, Jakačina Mala (34 g.), otac troje djece
Antun Ercegović, Jakačina Mala (19 g.), neoženjen
Đuka Štimac, Jakačina Mala (25 g.), otac jednog djeteta
Ivan Katalinić, Jakačina Mala (30 g.), otac jednog djeteta
Stjepan Gunčević, Grižići, (38 g.), otac petero djece
Antun Perković, Andrijevci, (31 g.), neoženjen
Mato Pejić, Jakačina Mala (26 g.),otac troje djece
Ivan Janković, Jakačina Mala (28 g.), otac četvero djece.
Sutradan, 20. veljače 1935. godine na Gradskom groblju u Brodu ubijeno je šest seljaka iz Ruščice i Gornje Vrbe koji su, kao i sibinjski seljaci, prosvjedovali protiv velikosrpskog terora
Na slavonskobrodskom Gradskom groblju ubijeni su:
Mirko Milec (iz Ruščice),
Ivan Martić (iz Ruščice),
Stipo Mirković (iz Ruščice),
Tomo Vargić (iz Gornje Vrbe),
Ivan Borevković (iz Gornje Vrbe),
Franjo Borevković (iz Gornje Vrbe)
#pratitelji
Bitka za povijest Bosne
U naselju Vrhbosna, centru istoimene župe, još u 13. stoljeću bilo sjedište Vrhbosanske biskupije (osnovane u drugoj polovici 11. stoljeća, između 1060. i 1075. godine). Biskupija, koju je utemeljio hrvatski kralj Petar Krešimir IV. bila je u vrijeme osnivanja podložna Splitskoj nadbiskupiji. Osim Vrhbosne, spomenuta biskupija obuhvaćala je i šest župa Središnje Bosne: Bosnu, Vogošću, Lepenicu, Lašvu, Brod i Trstivnicu
Ali hrvatska prisutnost u regiju oko Vrhbosne ide još dalje u prošlost. U blizini današnje Ilidže, u Vrutcima, pronađeni su ulomci križa, kao i kamene grede, sa zabata oltarne pregrade, ukrašeni su isprepletenim troprutnim trakama, kukama i perforiranim rebrom, što su ukrasni motivi za koje postoje precizno datirane analogije, posebno na prostoru Dalmacije. Zato se može pretpostaviti da se ulomci crkvenog namještaja, kao i crkva sama, trebaju datirati u drugu polovinu 9. ili prvu polovinu 10. stoljeća...
#pratitelji
U naselju Vrhbosna, centru istoimene župe, još u 13. stoljeću bilo sjedište Vrhbosanske biskupije (osnovane u drugoj polovici 11. stoljeća, između 1060. i 1075. godine). Biskupija, koju je utemeljio hrvatski kralj Petar Krešimir IV. bila je u vrijeme osnivanja podložna Splitskoj nadbiskupiji. Osim Vrhbosne, spomenuta biskupija obuhvaćala je i šest župa Središnje Bosne: Bosnu, Vogošću, Lepenicu, Lašvu, Brod i Trstivnicu
Ali hrvatska prisutnost u regiju oko Vrhbosne ide još dalje u prošlost. U blizini današnje Ilidže, u Vrutcima, pronađeni su ulomci križa, kao i kamene grede, sa zabata oltarne pregrade, ukrašeni su isprepletenim troprutnim trakama, kukama i perforiranim rebrom, što su ukrasni motivi za koje postoje precizno datirane analogije, posebno na prostoru Dalmacije. Zato se može pretpostaviti da se ulomci crkvenog namještaja, kao i crkva sama, trebaju datirati u drugu polovinu 9. ili prvu polovinu 10. stoljeća...
#pratitelji
HRVATSKI NADPORUČNIK
LUDVIG PL. WOLFARTH (1912. - 1942.)
▪︎ jedan od najkvalitetnijih hrv. opkoparskih časnika
▪︎ mučenik pakla Istočnog bojišta u SSSR-u
▪︎ rođen 26.3.1912. u Murskoj Soboti
▪︎ maturirao na Vojnoj Akademiji u Beogradu
▪︎ po raspadu Kraljevine Jugoslavije, raspušten iz vojske u činu časnika
▪︎ kao dragovoljac pristupa "Hrvatskoj legiji" za borbu protiv komunizma na Istočnom bojištu
▪︎ isprva vodi pionirski (opkoparski) vod pukovnije
▪︎ promaknut u čin opkoparskog nadporučnika ("Pionier Oberleutnant")
▪︎ tijekom borbi preuzima zapovjedništvo nad hrvatskom stožernom satnijom ("Stabskompanie") u studenom 1941.
▪︎ izgubio život od avionske bombe tijekom sovjetskog bombardiranja kolhoza Novo Andreyevke, 28. veljače 1942.
▪︎ posmrtno promaknut u čin satnika
Izvor: HDA, 487. matični list
Nadporučnik Rudolf Baričević ovim riječima telegramom izvještava službeni Zagreb o njegovoj smrti:
"28. veljače poginuo je od zrakoplovne bombe zapovjednik Stožerne satnije nadporučnik Ludvig Wolfarth u Novo Andreyevki na Samari. Moje je mišljenje, da je težko odvojiti nekoga častnika, koji se osobito iztakao, jer je borba tražila od svakog najveće napore i svi su izvršili svoju dužnost podpuno (...)".
[Republika Ukrajina inicirala ideju da se hrvatska vojna grobišta iz II., kao i ona iz I. svj. rata na području Galicije (stratište 25. zagrebačke te 26. karlovačke domobranske pješačke pukovnije) urede, obilježe te uvrste na turističku mapu grobišta svih vojski na području države]
▪︎ vlasti RH pismeno odbile ukrajinski prijedlog, s objašnjenjem da "nisu zainteresirani (...)"
LUDVIG PL. WOLFARTH (1912. - 1942.)
▪︎ jedan od najkvalitetnijih hrv. opkoparskih časnika
▪︎ mučenik pakla Istočnog bojišta u SSSR-u
▪︎ rođen 26.3.1912. u Murskoj Soboti
▪︎ maturirao na Vojnoj Akademiji u Beogradu
▪︎ po raspadu Kraljevine Jugoslavije, raspušten iz vojske u činu časnika
▪︎ kao dragovoljac pristupa "Hrvatskoj legiji" za borbu protiv komunizma na Istočnom bojištu
▪︎ isprva vodi pionirski (opkoparski) vod pukovnije
▪︎ promaknut u čin opkoparskog nadporučnika ("Pionier Oberleutnant")
▪︎ tijekom borbi preuzima zapovjedništvo nad hrvatskom stožernom satnijom ("Stabskompanie") u studenom 1941.
▪︎ izgubio život od avionske bombe tijekom sovjetskog bombardiranja kolhoza Novo Andreyevke, 28. veljače 1942.
▪︎ posmrtno promaknut u čin satnika
Izvor: HDA, 487. matični list
Nadporučnik Rudolf Baričević ovim riječima telegramom izvještava službeni Zagreb o njegovoj smrti:
"28. veljače poginuo je od zrakoplovne bombe zapovjednik Stožerne satnije nadporučnik Ludvig Wolfarth u Novo Andreyevki na Samari. Moje je mišljenje, da je težko odvojiti nekoga častnika, koji se osobito iztakao, jer je borba tražila od svakog najveće napore i svi su izvršili svoju dužnost podpuno (...)".
[Republika Ukrajina inicirala ideju da se hrvatska vojna grobišta iz II., kao i ona iz I. svj. rata na području Galicije (stratište 25. zagrebačke te 26. karlovačke domobranske pješačke pukovnije) urede, obilježe te uvrste na turističku mapu grobišta svih vojski na području države]
▪︎ vlasti RH pismeno odbile ukrajinski prijedlog, s objašnjenjem da "nisu zainteresirani (...)"
Vid Ivanić, pravoslavac u odori HOS-a, heroj obrane grada Vukovara, rođen je na današnji dan 1965. godine u Rastuši, Bosna i Hercegovina.
Prijatelji iz mladosti opisat će ga kao tihog mladića pristalog izgleda, koji je iznimno volio ptice i sitne životinje, pa je u slobodno vrijeme golubario, a susjed koji je nakon rata kupio kuću u kojoj je Vid stanovao, ispričat će kako je u njoj pronašao barem deset akvarija te kaveze za papige.
Početkom rujna 1991. godine, Vid se oženio Jasminkom, za prijatelje, Jasnom, a samo desetak dana nakon vjenčanja, zajedno s prijateljima iz ulice, odlučio je dragovoljno pristupiti HOS-u i pomoći u obrani Vukovara. Budući da se tek oženio, prijatelji su mu savjetovali da ne ide, no on je to kategorički odbio uz pitanje, što će o njemu misliti susjedi i poznanici, ako svi iz ulice odu na ratište, a on ostane.
Po dolasku u Vukovar, hosovci su, većina njih, među njima i Vid Ivanić, sukladno zapovjedi Mile Dedakovića, raspoređeni na Sajmište, dio grada gdje se nalazila jedna od najtežih i najkrvavijih bojišnica, dok ih je četrnaest ostalo braniti Bogdanovce, selo nedaleko od Vukovara.
Vida će suborci opisati slično kao i prijeratni prijatelji, kao tihog i povučenog čovjeka koji je malo govorio, ali je ispunjavao sve zadaće pred njega postavljene, sve do desetoga listopada, kada je posljednji put viđen.
Naime, upravo desetog listopada, točno pored Vida, snajperskim metkom u glavu, ubijen je zapovjednik hosovaca na Sajmištu, Željko Delić – Švico.
Damir Markuš, pripadnik HOS-a koji je branio Vukovar, u svojoj knjizi "58" – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca, o tome događaju će napisati:
"Metak ga je pogodio točno u glavu, nakon što su nam prišli sa strane, s boka gdje ih nismo očekivali, jer je trebao biti branjen. Odbili smo ih i tada, ali gubitak Švice nikad nismo nadoknadili, niti preboljeli. Gubitak takvog vođe i ratnika bio je jak udarac za nas, hosovce. Nakon borbe ostalo je mnogo mrtvih neprijateljskih vojnika po ulicama, ali sav taj prizor nije vrijedio, jer izgubili smo Švicu".
Detalji vezani uz smrt Željka Delića- Švice, važni su kako bi se pokušala rekonstruirati daljnja tragična sudbina Vida Ivanića. Naime, kada je Delić pogođen u glavu snajperskim metkom, neposredno uz njega nalazio se i Vid Ivanić. Damir Markuš prisjetit će se kako ga je posljednji put vidio prislonjenog uz zid jedne od kuća te da mu je djelovao kao osoba u šoku. U kaosu koji je nakon toga nastao, izgubio ga je iz vidokruga, a kada se sukob smirio, tek po dolasku jednoga od zapovjednika Sajmišta, Nikice Burića – Samoborca, kada su se prebrojavali mrtvi i ranjeni, utvrđeno je kako Vid Ivanić nije među njima.
Nikica Burić će ispričati:
"Uvjeren sam kako se Vid tijekom sukoba, za vrijeme pucnjave i granatiranja, izgubio. Pod "izgubio" mislim kako je zalutao u ulice koje su bile pod neprijateljskom kontrolom. Svatko tko poznaje vukovarske ulične borbe zna da je to, nažalost, bilo vrlo lako. Linija se stalno pomjerala, doslovno nisi znao kada je koju ulicu ili čak i kuću zauzeo neprijatelj. Dovoljno je bilo napraviti dvadesetak koraka i eto te među njima. Često smo se kretali po baštama, dvorištima, nepoznati teren je bio problem i za Vukovarce iz drugih dijelova grada, a kamoli za mladića koji je došao iz Zagreba na potpuno mu nepoznato područje. Siguran sam da su ga pri tome zarobili i nažalost, što se pokazalo točnim, i ubili."
Na vukovarsko ratište, Vid je došao u trapericama i maskirnoj košulji s oznakom HOS-a, tako obučen je i na posljednjoj njegovoj fotografiji koju je uslikao Damir Radnić, pa ako su ga, a po svoj prigodi, jesu, u njoj zarobili, sigurno mu smrt nije bila laka.
Nakon mirne reintegracije, posmrtni ostaci Vida Ivanića ekshumirani su iz masovne grobnice na vukovarskom novom groblju Dubrava. Nakon identifikacije, po želji supruge Jasminke, 14. lipnja 1998. godine sahranjen je u Vukovaru, na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata.
- Tanja Belobrajdić, Nisu zaboravljeni - Grad heroja
Počivaj u miru Božjem, nismo te zaboravili 💔🕊
Prijatelji iz mladosti opisat će ga kao tihog mladića pristalog izgleda, koji je iznimno volio ptice i sitne životinje, pa je u slobodno vrijeme golubario, a susjed koji je nakon rata kupio kuću u kojoj je Vid stanovao, ispričat će kako je u njoj pronašao barem deset akvarija te kaveze za papige.
Početkom rujna 1991. godine, Vid se oženio Jasminkom, za prijatelje, Jasnom, a samo desetak dana nakon vjenčanja, zajedno s prijateljima iz ulice, odlučio je dragovoljno pristupiti HOS-u i pomoći u obrani Vukovara. Budući da se tek oženio, prijatelji su mu savjetovali da ne ide, no on je to kategorički odbio uz pitanje, što će o njemu misliti susjedi i poznanici, ako svi iz ulice odu na ratište, a on ostane.
Po dolasku u Vukovar, hosovci su, većina njih, među njima i Vid Ivanić, sukladno zapovjedi Mile Dedakovića, raspoređeni na Sajmište, dio grada gdje se nalazila jedna od najtežih i najkrvavijih bojišnica, dok ih je četrnaest ostalo braniti Bogdanovce, selo nedaleko od Vukovara.
Vida će suborci opisati slično kao i prijeratni prijatelji, kao tihog i povučenog čovjeka koji je malo govorio, ali je ispunjavao sve zadaće pred njega postavljene, sve do desetoga listopada, kada je posljednji put viđen.
Naime, upravo desetog listopada, točno pored Vida, snajperskim metkom u glavu, ubijen je zapovjednik hosovaca na Sajmištu, Željko Delić – Švico.
Damir Markuš, pripadnik HOS-a koji je branio Vukovar, u svojoj knjizi "58" – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca, o tome događaju će napisati:
"Metak ga je pogodio točno u glavu, nakon što su nam prišli sa strane, s boka gdje ih nismo očekivali, jer je trebao biti branjen. Odbili smo ih i tada, ali gubitak Švice nikad nismo nadoknadili, niti preboljeli. Gubitak takvog vođe i ratnika bio je jak udarac za nas, hosovce. Nakon borbe ostalo je mnogo mrtvih neprijateljskih vojnika po ulicama, ali sav taj prizor nije vrijedio, jer izgubili smo Švicu".
Detalji vezani uz smrt Željka Delića- Švice, važni su kako bi se pokušala rekonstruirati daljnja tragična sudbina Vida Ivanića. Naime, kada je Delić pogođen u glavu snajperskim metkom, neposredno uz njega nalazio se i Vid Ivanić. Damir Markuš prisjetit će se kako ga je posljednji put vidio prislonjenog uz zid jedne od kuća te da mu je djelovao kao osoba u šoku. U kaosu koji je nakon toga nastao, izgubio ga je iz vidokruga, a kada se sukob smirio, tek po dolasku jednoga od zapovjednika Sajmišta, Nikice Burića – Samoborca, kada su se prebrojavali mrtvi i ranjeni, utvrđeno je kako Vid Ivanić nije među njima.
Nikica Burić će ispričati:
"Uvjeren sam kako se Vid tijekom sukoba, za vrijeme pucnjave i granatiranja, izgubio. Pod "izgubio" mislim kako je zalutao u ulice koje su bile pod neprijateljskom kontrolom. Svatko tko poznaje vukovarske ulične borbe zna da je to, nažalost, bilo vrlo lako. Linija se stalno pomjerala, doslovno nisi znao kada je koju ulicu ili čak i kuću zauzeo neprijatelj. Dovoljno je bilo napraviti dvadesetak koraka i eto te među njima. Često smo se kretali po baštama, dvorištima, nepoznati teren je bio problem i za Vukovarce iz drugih dijelova grada, a kamoli za mladića koji je došao iz Zagreba na potpuno mu nepoznato područje. Siguran sam da su ga pri tome zarobili i nažalost, što se pokazalo točnim, i ubili."
Na vukovarsko ratište, Vid je došao u trapericama i maskirnoj košulji s oznakom HOS-a, tako obučen je i na posljednjoj njegovoj fotografiji koju je uslikao Damir Radnić, pa ako su ga, a po svoj prigodi, jesu, u njoj zarobili, sigurno mu smrt nije bila laka.
Nakon mirne reintegracije, posmrtni ostaci Vida Ivanića ekshumirani su iz masovne grobnice na vukovarskom novom groblju Dubrava. Nakon identifikacije, po želji supruge Jasminke, 14. lipnja 1998. godine sahranjen je u Vukovaru, na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata.
- Tanja Belobrajdić, Nisu zaboravljeni - Grad heroja
Počivaj u miru Božjem, nismo te zaboravili 💔🕊
"MAJKA HRVATICA"
Koliko je,majko,srce tvoje
Šta izgubi najmilije svoje?
Čet'ri sina da Hrvatskoj Kata,
Čet'ri brata za prošloga rata!
Koliko je boli u grudima,
Koliko je tuge u očima?
Kako,majko,oprost dati njima
Šta zlo rade nama Hrvatima?
Tvoja vjera u Boga je jaka,
U njega se uzdaš,njega moliš.
Molitva je upućena svaka
Za sinove,braću koje voliš...
Ponosita majko svih Hrvata,
Za slobodu sinove si dala.
Hrvati su pobjednici rata,
Zbog junaka zemlja nije pala.
Sviće pališ,majko Hrvatice,
Prema nebu pružaš ruke svoje.
Jecaš gorko zbog stradale dice,
Oplakuješ hrvatske heroje...
Majko duše anđeoskog sjaja,
Sklopila si svoje oči blage.
Božje lice gledaš usred raja,
U bjelini,uz sinove drage.
Nećemo te zaboravu dati
Jer si simbol,majka heroina.
Ti ćeš živit' dok žive Hrvati,
Dok postoji naša Domovina!
Junakinji Domovinskog rata,majci četvorice poginulih hrvatskih branitelja,simbolu patnje i hrabrosti hrvatske majke,Kati Šoljić(Vukšić Donji kod Brčkog, 23.2.1922.-Zagreb, 8.7.2008.)
Ivan Jakelić Jaka
Koliko je,majko,srce tvoje
Šta izgubi najmilije svoje?
Čet'ri sina da Hrvatskoj Kata,
Čet'ri brata za prošloga rata!
Koliko je boli u grudima,
Koliko je tuge u očima?
Kako,majko,oprost dati njima
Šta zlo rade nama Hrvatima?
Tvoja vjera u Boga je jaka,
U njega se uzdaš,njega moliš.
Molitva je upućena svaka
Za sinove,braću koje voliš...
Ponosita majko svih Hrvata,
Za slobodu sinove si dala.
Hrvati su pobjednici rata,
Zbog junaka zemlja nije pala.
Sviće pališ,majko Hrvatice,
Prema nebu pružaš ruke svoje.
Jecaš gorko zbog stradale dice,
Oplakuješ hrvatske heroje...
Majko duše anđeoskog sjaja,
Sklopila si svoje oči blage.
Božje lice gledaš usred raja,
U bjelini,uz sinove drage.
Nećemo te zaboravu dati
Jer si simbol,majka heroina.
Ti ćeš živit' dok žive Hrvati,
Dok postoji naša Domovina!
Junakinji Domovinskog rata,majci četvorice poginulih hrvatskih branitelja,simbolu patnje i hrabrosti hrvatske majke,Kati Šoljić(Vukšić Donji kod Brčkog, 23.2.1922.-Zagreb, 8.7.2008.)
Ivan Jakelić Jaka
HRVATSKI ZEMUN, listopad 1941.
▪︎ pristizanje i doček visokih hrvatskih vojnih dužnosnika iz službenog Zagreba
▪︎ reintegracija istočnog Srijema u sastav matice domovine
▪︎ Njemačka vojna uprava razdužuje, a Hrvatska zadužuje vojno i civilno zapovjedništvo
▪︎ tim činom restaurirane izvorne granice (iz doba Austro-Ugarske) na desnu obalu Dunava (status u Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Dalmaciji i Slavoniji)
▪︎ pristizanje i doček visokih hrvatskih vojnih dužnosnika iz službenog Zagreba
▪︎ reintegracija istočnog Srijema u sastav matice domovine
▪︎ Njemačka vojna uprava razdužuje, a Hrvatska zadužuje vojno i civilno zapovjedništvo
▪︎ tim činom restaurirane izvorne granice (iz doba Austro-Ugarske) na desnu obalu Dunava (status u Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Dalmaciji i Slavoniji)
23. veljače, ratne 1992.
Povjerenik Vlade RH za općinu Dvor na Uni izjavio je da je od početka velikosrpske agresije na Hrvatsku do danas u toj općini ubijeno 37 Hrvata (od dječje dobi do staračke dobi). Prognano je više od 1400 Hrvata. Do temelja su uništena hrvatska sela Kozibrod i Struga, a u selima Golubovac, Unčani, Zamlača i Kuljani agresori su uništili oko 80% stambenih i 23. veljače, ratne 1992.
Isti dan u okupiranoj Petrinji, u svojoj suludoj ideji brisanja svega hrvatskog, minirana je i srušena do temelja crkva Svetog Lovre.
#pratitelji
Povjerenik Vlade RH za općinu Dvor na Uni izjavio je da je od početka velikosrpske agresije na Hrvatsku do danas u toj općini ubijeno 37 Hrvata (od dječje dobi do staračke dobi). Prognano je više od 1400 Hrvata. Do temelja su uništena hrvatska sela Kozibrod i Struga, a u selima Golubovac, Unčani, Zamlača i Kuljani agresori su uništili oko 80% stambenih i 23. veljače, ratne 1992.
Isti dan u okupiranoj Petrinji, u svojoj suludoj ideji brisanja svega hrvatskog, minirana je i srušena do temelja crkva Svetog Lovre.
#pratitelji