Sretan Vam sutrašnji Dan žena, lijepe naše Hrvatske braniteljice koje ste uzele pušku u ruke i branili domovinu sa svojom Hrvatskom braćom. Sjetimo se njih hrabrih djevojaka koje su se borile za ovo sveto tlo Hrvatsko, koje su krv prolile za našu slobodu. Ne smijemo zaboraviti naše Hrvatske majke koje su nas odgojile da ljubimo domovinu našu i da ako treba da damo svoj život za nju. Dragi moji Hrvatice i Hrvati, Hrvatska to je jedino što imamo i što ćemo imati. Ja se zalažem za ono Hrvatsku - Hrvatima ! Bog i Hrvati ! Hvaljen Isus i Marija !
Forwarded from NGP-HSP 1861
Sretan dan žena svim Hrvaticama koje hrabro nose našu domovinu na svojim leđima!
Forwarded from HRVATSKO-BOŠNJAČKO BRATSTVO
POZIVAMO SVE KOJI ŽELE MIJENJATI STVARI, GRADITI, DJELOVATI I OSTAVITI TRAG!
Ako imaš strast, energiju i želju za promjenom – prijavi se i budi dio ove lijepe priče!
➡️ OGRANIČEN BROJ PRIJAVA – javi se na linku i pridruži nam se!
Hvala svima na dosadašnjoj podršci, a sada krećemo dalje i još intenzivnije!❤️
Ako imaš strast, energiju i želju za promjenom – prijavi se i budi dio ove lijepe priče!
➡️ OGRANIČEN BROJ PRIJAVA – javi se na linku i pridruži nam se!
Hvala svima na dosadašnjoj podršci, a sada krećemo dalje i još intenzivnije!❤️
Benidiktinski samostan sv. Ivana Evanđelista u Biogradu podigao je oko 1060. godine hrvatski kralj Petar Krešimir IV.
Podizanjem zidova i krovišta, nešto prije 1076. godine, nadogradio ga je stanoviti Šestak (Scestaki), za kojeg hrvatski kralj Zvonimir (1075. – 1089.) kaže da je bio njegov magister.
Srušili su ga Mlečani prilikom osvajanja Biograda 1125. godine. Redovnici su se preselili u Tkon na otoku Pašmanu i tamo osnovali samostan sv. Kuzme i Damjana. Od biogradskog samostana danas postoje samo temelji, po čijim se obrisima može zaključiti da se radilo o trobrodnoj bazilici.
#pratitelji
Podizanjem zidova i krovišta, nešto prije 1076. godine, nadogradio ga je stanoviti Šestak (Scestaki), za kojeg hrvatski kralj Zvonimir (1075. – 1089.) kaže da je bio njegov magister.
Srušili su ga Mlečani prilikom osvajanja Biograda 1125. godine. Redovnici su se preselili u Tkon na otoku Pašmanu i tamo osnovali samostan sv. Kuzme i Damjana. Od biogradskog samostana danas postoje samo temelji, po čijim se obrisima može zaključiti da se radilo o trobrodnoj bazilici.
#pratitelji
This media is not supported in your browser
VIEW IN TELEGRAM
Brat do brata Hrvat uz Hrvata ! Ne dopustimo nikome da nas dijeli i svađa , jer svi smo mi Hrvati i ne tucimo se međusobno . Radimo svi zajedno na boljitku lijepe naše Hrvatske. Hrvatska - Hrvatima, Hvaljen Isus i Marija ! Bog i Hrvati !
VITEZ HOS-a GORAN (Tihomir) MILNERŠIĆ
19.12.1970. Rijeka
07.03.1992. Lički Ribnik
pripadnik 19. bojne HOS-a „Vitez Jure Francetić“
kao i član Armade
Bio je nježno dijete kovrčave plave kose. Rano je obolio od astme što ga je pratilo sve do odlaska u školu kada su se napadi astme malo prorijedili, a zatim i nestali. Ta bolest nije ga omela da bude veselo dijete. Stariji brat Tihomir bio mu je uzor. Imao je puno prijatelja, kuća je uvijek bila puna djece, a od drugog razreda osnovne škole bio je u izviđačima.
Goran je završio Strojarsko-brodograđevnu školu u Rijeci te je po struci bio brodski mehaničar. Slobodno vrijeme provodio je u izlascima s prijateljima te na Kantridi kao strastveni navijač Nogometnog kluba Rijeka.
Razvio se od onog jednog malenog nježnog dečka u jednog velikog dobrog čovjeka koji se jako radovao životu. Imao je djevojku koju je jako volio kao i mi svi i radovao se životu s njom. Njegov život doživljavam kao radost postojanja sve dok su to okolnosti dozvoljavale. Tu radost širio je na sve nas. Kad je ušao u kuću kao da mi je sunce ušlo u kuću, uvijek je bio veseo.
Okolnosti su se promijenile početkom agresije na Republiku Hrvatsku 1991. godine. Kao 20-godišnjak Goran se dragovoljno odazvao obrani napadnute domovine.
Kada je sve to krenulo na Hrvatsku mi smo bili šokirani i o tome se puno pričalo u kući. On je očito donio odluku da se pridruži dragovoljcima no mi to nismo znali. Jednog dana samo je otišao, nije ga bilo. Mislila sam da je kod djevojke, no on me nazvao iz Gospića i rekao da je primljen u 118. brigadu Hrvatske vojske. Tada mi je rekao da se ne brinem i da misli da svi koji su zdravi da trebaju pomoći opstanku naše zemlje.
U zimu s 1991. na 1992. godinu Goran je postao pripadnik 19. bojne HOS-a „Vitez Jure Francetić“.
Njegov suborac Božidar Juršević prisjeća se Gorana i njihove postrojbe:
Mi u HOS-u bili smo pod zapovjedništvom Mirka Norca koji je zapovijedao 118. brigadom. Ja sam došao u Liku u studenom, a Goran nešto kasnije. Dosta smo se družili, bio je veseljak, imao je dugu kosu koju je ošišao neposredno prije pogibije. Patak, kako smo ga zvali bio je odvažan, pravi dečko, malo drugačiji od drugih kako bi se reklo. Pozitivac i zafrkant, uvijek dobre volje. Bio je dobri duh te naše 19. bojne HOS-a koja je bila ustvari jačine voda, a ne bojne. Bilo je nas tridesetak, uglavnom iz Rijeke i okolice. Mi smo u studenom 1991. oslobodili selo Ornice kraj Gospića gdje smo držali položaje, a poslije smo prešli u susjedni Lički Ribnik.
Upravo u Ličkom Ribniku na današnji dan 1992. godine Goran Milneršić je stradao zajedno s 34-godišnjim Zdravkom Čankom.
Zdravka smo zvali Šerif. On je bio malo povučeniji, no u trenucima odmora i opuštanja bio je urnebesan, baš je bio duhovit. Ja se sjećam tog 7. ožujka dana kao danas. Bilo je sve mirno. Čitao sam Globus, sijalo je sunce. Kao da smo na godišnjem. Kuća u kojoj smo bili smješteni bila je dvjestotinjak metara od mjesta gdje smo držali položaj na prvoj crti. Patak i Šerif su došli i rekli su kako su nabavili metke za mitraljez koji smo imali na položaju i da idu to malo urediti. Par minuta nakon što su otišli čulo se kako je ispaljena tenkovska granata. Goran i Zdravko bili su kraj jednog drva i granata je pogodila to drvo, a bila je rasprskavajuća granata i geleri su se odbili na njih. Mi smo odmah dotrčali, Zdravko Čanak bio je na mjestu mrtav, a Goran je davao znakove života i brzo smo ga odvezli u gospićku bolnicu no do bolnice je umro. Nakon toga cijeli taj dan su nas granatirali i nisu nam dali mira.
Pogibija 21-godišnjeg Gorana Milneršića shrvala je njegova oca Tihomira i majku Beatricu.
Dana kada je saznala da je poginuo njezin sin sjeća se kao danas:
Taj dan bila je subota i kada sam čula na televiziji da su poginula dvojica branitelja na prvoj crti. Isti čas sam znala, ne znam kako sam znala, ali znala sam da je jedan od njih Goran. Odmah sam zvala brojeve koje sam imala no nitko mi nije htio reći što se dogodilo, ipak bila sam uporna i oko 2-3 u noći dobila sam potvrdu da je stradao. Sahranili smo ga na groblju Kozala u Rijeci.
19.12.1970. Rijeka
07.03.1992. Lički Ribnik
pripadnik 19. bojne HOS-a „Vitez Jure Francetić“
kao i član Armade
Bio je nježno dijete kovrčave plave kose. Rano je obolio od astme što ga je pratilo sve do odlaska u školu kada su se napadi astme malo prorijedili, a zatim i nestali. Ta bolest nije ga omela da bude veselo dijete. Stariji brat Tihomir bio mu je uzor. Imao je puno prijatelja, kuća je uvijek bila puna djece, a od drugog razreda osnovne škole bio je u izviđačima.
Goran je završio Strojarsko-brodograđevnu školu u Rijeci te je po struci bio brodski mehaničar. Slobodno vrijeme provodio je u izlascima s prijateljima te na Kantridi kao strastveni navijač Nogometnog kluba Rijeka.
Razvio se od onog jednog malenog nježnog dečka u jednog velikog dobrog čovjeka koji se jako radovao životu. Imao je djevojku koju je jako volio kao i mi svi i radovao se životu s njom. Njegov život doživljavam kao radost postojanja sve dok su to okolnosti dozvoljavale. Tu radost širio je na sve nas. Kad je ušao u kuću kao da mi je sunce ušlo u kuću, uvijek je bio veseo.
Okolnosti su se promijenile početkom agresije na Republiku Hrvatsku 1991. godine. Kao 20-godišnjak Goran se dragovoljno odazvao obrani napadnute domovine.
Kada je sve to krenulo na Hrvatsku mi smo bili šokirani i o tome se puno pričalo u kući. On je očito donio odluku da se pridruži dragovoljcima no mi to nismo znali. Jednog dana samo je otišao, nije ga bilo. Mislila sam da je kod djevojke, no on me nazvao iz Gospića i rekao da je primljen u 118. brigadu Hrvatske vojske. Tada mi je rekao da se ne brinem i da misli da svi koji su zdravi da trebaju pomoći opstanku naše zemlje.
U zimu s 1991. na 1992. godinu Goran je postao pripadnik 19. bojne HOS-a „Vitez Jure Francetić“.
Njegov suborac Božidar Juršević prisjeća se Gorana i njihove postrojbe:
Mi u HOS-u bili smo pod zapovjedništvom Mirka Norca koji je zapovijedao 118. brigadom. Ja sam došao u Liku u studenom, a Goran nešto kasnije. Dosta smo se družili, bio je veseljak, imao je dugu kosu koju je ošišao neposredno prije pogibije. Patak, kako smo ga zvali bio je odvažan, pravi dečko, malo drugačiji od drugih kako bi se reklo. Pozitivac i zafrkant, uvijek dobre volje. Bio je dobri duh te naše 19. bojne HOS-a koja je bila ustvari jačine voda, a ne bojne. Bilo je nas tridesetak, uglavnom iz Rijeke i okolice. Mi smo u studenom 1991. oslobodili selo Ornice kraj Gospića gdje smo držali položaje, a poslije smo prešli u susjedni Lički Ribnik.
Upravo u Ličkom Ribniku na današnji dan 1992. godine Goran Milneršić je stradao zajedno s 34-godišnjim Zdravkom Čankom.
Zdravka smo zvali Šerif. On je bio malo povučeniji, no u trenucima odmora i opuštanja bio je urnebesan, baš je bio duhovit. Ja se sjećam tog 7. ožujka dana kao danas. Bilo je sve mirno. Čitao sam Globus, sijalo je sunce. Kao da smo na godišnjem. Kuća u kojoj smo bili smješteni bila je dvjestotinjak metara od mjesta gdje smo držali položaj na prvoj crti. Patak i Šerif su došli i rekli su kako su nabavili metke za mitraljez koji smo imali na položaju i da idu to malo urediti. Par minuta nakon što su otišli čulo se kako je ispaljena tenkovska granata. Goran i Zdravko bili su kraj jednog drva i granata je pogodila to drvo, a bila je rasprskavajuća granata i geleri su se odbili na njih. Mi smo odmah dotrčali, Zdravko Čanak bio je na mjestu mrtav, a Goran je davao znakove života i brzo smo ga odvezli u gospićku bolnicu no do bolnice je umro. Nakon toga cijeli taj dan su nas granatirali i nisu nam dali mira.
Pogibija 21-godišnjeg Gorana Milneršića shrvala je njegova oca Tihomira i majku Beatricu.
Dana kada je saznala da je poginuo njezin sin sjeća se kao danas:
Taj dan bila je subota i kada sam čula na televiziji da su poginula dvojica branitelja na prvoj crti. Isti čas sam znala, ne znam kako sam znala, ali znala sam da je jedan od njih Goran. Odmah sam zvala brojeve koje sam imala no nitko mi nije htio reći što se dogodilo, ipak bila sam uporna i oko 2-3 u noći dobila sam potvrdu da je stradao. Sahranili smo ga na groblju Kozala u Rijeci.
9. ožujka 1943. u sumrak, mjesni partizani nasilno su iz rodne kuće u Brguljama na otoku Molatu gdje je uslijed rata boravila, izveli časnu sestru Agnezu (Matiju) Petroša - školsku sestru franjevku - u obližnji šumarak. Kako svjedoče njezini još živući nećaci, silovali su je, polomili joj čeljust, izbili zube, iščupali jezik i naopako je objesili na maslinu pored mjesnog groblja. Kad se razdanilo našla ju je mrtvu njezina majka Marija. Krivnja joj je bila u tome što je kao časna sestra činila dobro svakome, bez obzira na nacionalnost i političko opredjeljenje, pa tako i talijanskim okupatorima koji su tada bili na Molatu. S tim činom se zamjerila mjesnim partizanima, mladim SKOJevcima. Imala je samo 41 godinu, ni kriva ni dužna, ubijena je na monstruozan način. Vjerni mještani dostojanstveno su je ispratili i pokopali je uz molitvu župnika don Eugena Šutrina na današnji dan 1943. godine.
Po svršetku rata i župnika su također ti isti Crveni drugovi likvidirali s dva metka u glavu 26. studenoga 1945. pod izlikom kako nekome treba podijeliti sakrament bolesničkog pomazanja te ga tako na prijevaru izvukli iz kuće. Imao je samo 31 godinu. Časna sestra Agneza i župnik don Eugen Šutrina samo su jedni od mnogih ubijenih mučenika. Na monstruozne načine ubijeni su i mnogi drugi za koje je u Nadbiskupiji zadarskoj započeto prikupljanje podataka od strane Povjerenstva za moguće proglašenje blaženima:
- don Ante Adžija, 64 godine. Četnici su ga strijeljali 1944. god.
- don Mirko Didović, 59 godina, uhićen i zatočen od strane OZNe, 1945. god. strijeljan.
- don Ante Čotić, 51 godina, pogubljen 1945. god.
- don Ivan Kranjc, 27 godina, prema svjedočanstvima, pobunjeni Srbi su ga zaklali i ispekli na ražnju na Badnjak 1941. god.
- don Ante Letinić, 46 godina, partizani ga osudili i ubili početkom 1945. god.
- don Srećko Lovretić, 31 godina, partizani ga ubili 1942. god., obješen na jarbol, mučen, tijelo bačeno u more.
- don Ljubo Magaš, 28 godina, komunisti ga zlostavljali, strijeljan 1943. god.
- don Ivan Manzoni, 43 godine, partizani ga uhitili i ubili 1942. god.
- Ivo Mašina, laik, 35 godina, robijao u Staroj Gradišci, mučen, trovan, zadavljen 1961. god.
- don Ivan Tičić, 35 godina, strijeljan 1943. god.
Neka ih Gospodin kojeg su vjerno do smrti ljubili primi u svoje kraljevstvo i bude im vječna nagrada. Počivali u miru Božjem.
Po svršetku rata i župnika su također ti isti Crveni drugovi likvidirali s dva metka u glavu 26. studenoga 1945. pod izlikom kako nekome treba podijeliti sakrament bolesničkog pomazanja te ga tako na prijevaru izvukli iz kuće. Imao je samo 31 godinu. Časna sestra Agneza i župnik don Eugen Šutrina samo su jedni od mnogih ubijenih mučenika. Na monstruozne načine ubijeni su i mnogi drugi za koje je u Nadbiskupiji zadarskoj započeto prikupljanje podataka od strane Povjerenstva za moguće proglašenje blaženima:
- don Ante Adžija, 64 godine. Četnici su ga strijeljali 1944. god.
- don Mirko Didović, 59 godina, uhićen i zatočen od strane OZNe, 1945. god. strijeljan.
- don Ante Čotić, 51 godina, pogubljen 1945. god.
- don Ivan Kranjc, 27 godina, prema svjedočanstvima, pobunjeni Srbi su ga zaklali i ispekli na ražnju na Badnjak 1941. god.
- don Ante Letinić, 46 godina, partizani ga osudili i ubili početkom 1945. god.
- don Srećko Lovretić, 31 godina, partizani ga ubili 1942. god., obješen na jarbol, mučen, tijelo bačeno u more.
- don Ljubo Magaš, 28 godina, komunisti ga zlostavljali, strijeljan 1943. god.
- don Ivan Manzoni, 43 godine, partizani ga uhitili i ubili 1942. god.
- Ivo Mašina, laik, 35 godina, robijao u Staroj Gradišci, mučen, trovan, zadavljen 1961. god.
- don Ivan Tičić, 35 godina, strijeljan 1943. god.
Neka ih Gospodin kojeg su vjerno do smrti ljubili primi u svoje kraljevstvo i bude im vječna nagrada. Počivali u miru Božjem.