Forwarded from Udruga Hrvatski Ratnik
Plenković povećanje dužnosničkih plaća opravdava borbom protiv korupcije. Eto, sad ćemo imati poštene državne dužnosnike koji više neće krasti??? Veli i kako su plaće hrvatskih dužnosnika i dalje među najnižima u EU. Jesu, niže su nego plaće pola EU ali su i više od pola EU, da su bar radničke plaće i mirovine na toj razini. Mislim da Plenković s tim plaćama slijedi stopu inflacije jer je zbilja sve, od ulaska u eurozonu, poskupilo u prosjeku za 60-70%…
Nastavi čitanje
https://hrvatskiratnik.hr/ne-daj-boze-da-nam-ministri-kopaju-po-kontejnerima/
Nastavi čitanje
https://hrvatskiratnik.hr/ne-daj-boze-da-nam-ministri-kopaju-po-kontejnerima/
Bal vampira & debila
od Srba do Drvara
"Ustanici" (četnici) su 27. srpnja 1941. kod mjesta Trubar zaustavili vlak iz Knina koji je vozio za Drvar. U vlaku se nalazio drvarski župnik Waldemar Maximilian Nestor i oko 300 hodočasnika koji su se vraćali sa proslave svete Ane u Kninu. Četnici su župnika i hodočasnike odveli do jame Golubnjače i tu ih pobili. Vođa četnika bio je Damjan Zeljković.
Jesu li maloumnici koji sutra dolaze u Srb, a tu mislim na one koji sami sebe smatraju Hrvatima, svjesni gdje zapravo idu i šta proslavljaju? Za Srbe mi je jasno. Oni znaju šta obilježavaju. Oni znaju da nam javno pljuju u lice, proslavljajući 27.07. i etničko čišćenje Hrvata, sve od Srba do Grahova, a i šire.
Ali još su mi nejasni "naši" debili. Imamo tri skupine hrvatskih debila. One gadove koji sve dobro znaju i svjesno lažu o svemu, one jadne koji su očigledno mentalno zaostali i doista vjeruju u veličanstvenost i pravicu "ustanka" i ove briselske robote, anacionalne smradove, koji sve to lijepo financiraju
Slavite li i veličate ubojstva obitelji Ivezić?
Počinjeni su pokolji u Boričevcu, Brotnju i drugim mjestima, pa i kod Livna i Bosanskog Grahova, a u kolovozu je počinjen i onaj u Krnjeuši.
Zaseok Ivezići potpuno opljačkan i spaljen, a ubijeno je 37 osoba, među kojima 18 djece u dobi od tri do 18 godina. U jamu su bačene i trudnice, a spasila su se samo dvojica mladića i jedna djevojka.
Poslije ovog zločina, većina mještana sela s hrvatskom većinom, Boričevca, pobjegla je iz svojih domova, ali je ostalo 55 žena djece i staraca koje su srpski "gerilci" nemilosrdno pobili i pobacali u jamu, a selo zapalili.
U narednim mjesecima pobijeno je na stotine Hrvata , a protjerano na tisuće.
Četničko divljanje nije prestalo sve do kraja rata. Nakon rata na tim područjima više nije bilo Hrvata.
od Srba do Drvara
"Ustanici" (četnici) su 27. srpnja 1941. kod mjesta Trubar zaustavili vlak iz Knina koji je vozio za Drvar. U vlaku se nalazio drvarski župnik Waldemar Maximilian Nestor i oko 300 hodočasnika koji su se vraćali sa proslave svete Ane u Kninu. Četnici su župnika i hodočasnike odveli do jame Golubnjače i tu ih pobili. Vođa četnika bio je Damjan Zeljković.
Jesu li maloumnici koji sutra dolaze u Srb, a tu mislim na one koji sami sebe smatraju Hrvatima, svjesni gdje zapravo idu i šta proslavljaju? Za Srbe mi je jasno. Oni znaju šta obilježavaju. Oni znaju da nam javno pljuju u lice, proslavljajući 27.07. i etničko čišćenje Hrvata, sve od Srba do Grahova, a i šire.
Ali još su mi nejasni "naši" debili. Imamo tri skupine hrvatskih debila. One gadove koji sve dobro znaju i svjesno lažu o svemu, one jadne koji su očigledno mentalno zaostali i doista vjeruju u veličanstvenost i pravicu "ustanka" i ove briselske robote, anacionalne smradove, koji sve to lijepo financiraju
Slavite li i veličate ubojstva obitelji Ivezić?
Počinjeni su pokolji u Boričevcu, Brotnju i drugim mjestima, pa i kod Livna i Bosanskog Grahova, a u kolovozu je počinjen i onaj u Krnjeuši.
Zaseok Ivezići potpuno opljačkan i spaljen, a ubijeno je 37 osoba, među kojima 18 djece u dobi od tri do 18 godina. U jamu su bačene i trudnice, a spasila su se samo dvojica mladića i jedna djevojka.
Poslije ovog zločina, većina mještana sela s hrvatskom većinom, Boričevca, pobjegla je iz svojih domova, ali je ostalo 55 žena djece i staraca koje su srpski "gerilci" nemilosrdno pobili i pobacali u jamu, a selo zapalili.
U narednim mjesecima pobijeno je na stotine Hrvata , a protjerano na tisuće.
Četničko divljanje nije prestalo sve do kraja rata. Nakon rata na tim područjima više nije bilo Hrvata.
BILI SU PRISILJENI DA SAMI SEBI ISKOPAJU GROB...
Ivo Atlija je rođen u Briševu, hrvatskom selu s oko 120 kuća smještenom u opštini Prijedor, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine. Godine 1992., kada je počeo rat, živio je u gradu Prijedoru. Kao i većina muškaraca iz njegovog sela, radio je u rudniku željezne rude u susjednom gradiću Ljubiji.
U svom svjedočenju pred Međunarodnim sudom, g. Atlija je izjavio da je klima između tri etničke skupine u toj opštini postala napeta s početkom izborne kampanje u Bosni i Hercegovini 1990. godine. Prema njegovom mišljenju, glavni uzrok je bila agresivna propaganda Srpske demokratske stranke (SDS). “Govorimo o verbalnoj propagandi, prije svega, gdje su pripadnici drugih nesrpskih nacionalnosti nazivani ustašama, fundamentalistima, balijama, Turcima i drugim sličnim pogrdnim nazivima” objasnio je g. Atlija.
Među mnogo drastičnije primjere takve propagande, g. Atlija je naveo izvještaj Radija Prijedor u kojem se tvrdilo da je dr. Mirsad Mujadžić srpskim ženama ubrizgavao injekcije tako da samo rađaju žensku djecu, kako bi se smanjio natalitet među Srbima u tom dijelu Bosne i Hercegovine. G. Atlija je rekao da mu je bilo teško da shvati zašto su Srbi prihvatali takvu propagandu bez pogovora. Upitan kako je to uticalo na nesrpsko stanovništvo, g., Atlija je odgovorio: “Živjeli smo u velikom strahu.”
Gospodin Atlija je izjavio da je približno u to vrijeme on takođe viđao kako sve više ljudi na ulici nosi oružje, a većina njih su bili Srbi. Oni Srbi koje je on poznavao rekli su da se naoružavaju da odbrane Jugoslaviju, da sve Srbe zadrže u jednoj državi i da spriječe da Bosna i Hercegovina postane ustaško tlo ili “džamahirija” (pogrdan naziv za državu pod muslimanskom dominacijom).
Nakon što je SDS preuzeo vlast u Prijedoru u noći između 29. i 30. aprila 1992., g. Atlija, kao i mnogi drugi nesrbi, otpušten je s posla. “Otišao sam ujutro na posao,” prisjetio se g. Atlija, “i vidio sam kontrolne punktove, bunkere duž puta, naoružane srpske vojnike, srpske zastave ispred zgrade opštine.” Nakon što mu je rečeno da se vrati kući, g. Atlija se nije vratio u Prijedor, već je otišao u svoje rodno selo Briševo, gdje je ostao nekoliko narednih mjeseci.
Pošto se Briševo nalazilo na većoj nadmorskoj visini, g. Atlija je mogao da vidi šta se događa u drugim selima u okolini, između ostalog i u selima koja su bila većinom muslimanska. Među njima je bilo i selo Hambarine, koje je, po riječima g. Atlije, počelo da se granatira 23. maja 1992. u podnevnim satima. “Mogao sam vrlo jasno da čujem pucnjeve i [vidim] ljude kako se kreću u pravcu Hambarina, vojnike kako se zaustavljaju i kreću prema Hambarinama. Mogao sam da vidim kuće kako gore. Mogao sam da vidim dim i čujem detonacije,” ispričao je Ivo Atlija.
Na dan napada, oko 400 izbjeglica, mahom žena, djece i starijih muškaraca, pobjegli su iz sela. “Bili su prestrašeni,” izjavio je g. Atlija, “i stalno su ponavljali da Srbi ubijaju koga kod stignu, da su siluju žene i pale kuće.”
Atlija je izjavio da je dana 27. maja 1992., bez upozorenja takođe granatirano i Briševo. Njegovo selo nije pružilo nikakav otpor: “Nije ispaljen niti jedan jedini metak,” izjavio je Atlija. Stanovnici sela su predali pet ili šest lovačkih pušaka i nekoliko pištolja koji su bili u legalnom vlasništvu i pristali da srpskoj strani dozvole da pretraže njihove kuće u potrazi za oružjem. Niko to nikada nije učinio.
Dok su sela u tom području napadana, prema riječima g. Atlije, Radio Prijedor se hvalio velikim uspjesima srpske vojske, tvrdeći da su uporišta ustaških fundamentalista pala, te da je veliki broj ustaša i Zelenih beretki [što se odnosilo na muslimanske snage] likvidiran.
Prvih nekoliko sedmica nakon što je njegovo selo granatirano bilo je relativno mirno, ali stanovnici sela nisu mogli izaći da kupe hranu i medicinske potrepštine. “Selo je bilo potpuno blokirano. Niko nije mogao ući i niko nije mogao izaći,” g. Atlija je ispričao u sudnici. Dvoje ljudi koji su imali dijabetes bili su u kritičnom stanju jer nisu mogli dobiti inzulin.
Ivo Atlija je rođen u Briševu, hrvatskom selu s oko 120 kuća smještenom u opštini Prijedor, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine. Godine 1992., kada je počeo rat, živio je u gradu Prijedoru. Kao i većina muškaraca iz njegovog sela, radio je u rudniku željezne rude u susjednom gradiću Ljubiji.
U svom svjedočenju pred Međunarodnim sudom, g. Atlija je izjavio da je klima između tri etničke skupine u toj opštini postala napeta s početkom izborne kampanje u Bosni i Hercegovini 1990. godine. Prema njegovom mišljenju, glavni uzrok je bila agresivna propaganda Srpske demokratske stranke (SDS). “Govorimo o verbalnoj propagandi, prije svega, gdje su pripadnici drugih nesrpskih nacionalnosti nazivani ustašama, fundamentalistima, balijama, Turcima i drugim sličnim pogrdnim nazivima” objasnio je g. Atlija.
Među mnogo drastičnije primjere takve propagande, g. Atlija je naveo izvještaj Radija Prijedor u kojem se tvrdilo da je dr. Mirsad Mujadžić srpskim ženama ubrizgavao injekcije tako da samo rađaju žensku djecu, kako bi se smanjio natalitet među Srbima u tom dijelu Bosne i Hercegovine. G. Atlija je rekao da mu je bilo teško da shvati zašto su Srbi prihvatali takvu propagandu bez pogovora. Upitan kako je to uticalo na nesrpsko stanovništvo, g., Atlija je odgovorio: “Živjeli smo u velikom strahu.”
Gospodin Atlija je izjavio da je približno u to vrijeme on takođe viđao kako sve više ljudi na ulici nosi oružje, a većina njih su bili Srbi. Oni Srbi koje je on poznavao rekli su da se naoružavaju da odbrane Jugoslaviju, da sve Srbe zadrže u jednoj državi i da spriječe da Bosna i Hercegovina postane ustaško tlo ili “džamahirija” (pogrdan naziv za državu pod muslimanskom dominacijom).
Nakon što je SDS preuzeo vlast u Prijedoru u noći između 29. i 30. aprila 1992., g. Atlija, kao i mnogi drugi nesrbi, otpušten je s posla. “Otišao sam ujutro na posao,” prisjetio se g. Atlija, “i vidio sam kontrolne punktove, bunkere duž puta, naoružane srpske vojnike, srpske zastave ispred zgrade opštine.” Nakon što mu je rečeno da se vrati kući, g. Atlija se nije vratio u Prijedor, već je otišao u svoje rodno selo Briševo, gdje je ostao nekoliko narednih mjeseci.
Pošto se Briševo nalazilo na većoj nadmorskoj visini, g. Atlija je mogao da vidi šta se događa u drugim selima u okolini, između ostalog i u selima koja su bila većinom muslimanska. Među njima je bilo i selo Hambarine, koje je, po riječima g. Atlije, počelo da se granatira 23. maja 1992. u podnevnim satima. “Mogao sam vrlo jasno da čujem pucnjeve i [vidim] ljude kako se kreću u pravcu Hambarina, vojnike kako se zaustavljaju i kreću prema Hambarinama. Mogao sam da vidim kuće kako gore. Mogao sam da vidim dim i čujem detonacije,” ispričao je Ivo Atlija.
Na dan napada, oko 400 izbjeglica, mahom žena, djece i starijih muškaraca, pobjegli su iz sela. “Bili su prestrašeni,” izjavio je g. Atlija, “i stalno su ponavljali da Srbi ubijaju koga kod stignu, da su siluju žene i pale kuće.”
Atlija je izjavio da je dana 27. maja 1992., bez upozorenja takođe granatirano i Briševo. Njegovo selo nije pružilo nikakav otpor: “Nije ispaljen niti jedan jedini metak,” izjavio je Atlija. Stanovnici sela su predali pet ili šest lovačkih pušaka i nekoliko pištolja koji su bili u legalnom vlasništvu i pristali da srpskoj strani dozvole da pretraže njihove kuće u potrazi za oružjem. Niko to nikada nije učinio.
Dok su sela u tom području napadana, prema riječima g. Atlije, Radio Prijedor se hvalio velikim uspjesima srpske vojske, tvrdeći da su uporišta ustaških fundamentalista pala, te da je veliki broj ustaša i Zelenih beretki [što se odnosilo na muslimanske snage] likvidiran.
Prvih nekoliko sedmica nakon što je njegovo selo granatirano bilo je relativno mirno, ali stanovnici sela nisu mogli izaći da kupe hranu i medicinske potrepštine. “Selo je bilo potpuno blokirano. Niko nije mogao ući i niko nije mogao izaći,” g. Atlija je ispričao u sudnici. Dvoje ljudi koji su imali dijabetes bili su u kritičnom stanju jer nisu mogli dobiti inzulin.
Inače, stanovnici sela su mogli živjeti relativno normalno od hrane iz svojih povrtnjaka.
Dva mjeseca nakon što je granatirano Briševo, počela su hapšenja i premlaćivanja koja je Atlija takođe opisao u sudnici. Dana 24. juna 1992., došla su tri ili četiri policajca iz Ljubije i uhapsila nekoliko osoba u Briševu. Atlija je kasnije saznao da su ti ljudi odvedeni u zatočeničke logore Keraterm, Omarsku i Manjaču, gdje su neki ubijeni, dok su drugi na kraju razmijenjeni. Sredinom jula, jedna grupa srpskih mladića iz susjednog sela pretukla je i zlostavljala jednog čovjeka iz Briševa i njegovu braću, pri čemu su im odvijačima nanosili posjekotine.
Dana 23. jula 1992., rođak g. Atlije je došao kod njega u panici i rekao da su Srbi iz susjednog sela došli da ga upozore da se dvije brigade pripremaju da očiste Briševo sljedećeg dana. U tri sata ujutro 24. jula 1992., g. Atliju je probudila eksplozija. Roditelji g. Atlije su se sklonili u podrumu komšijine kuće dok je on trčao od kuće do kuće, skrivajući se na različitim mjestima. Djelovanje artiljerije i pješadije se nastavilo tokom cijelog dana i sljedeće noći.
Iz podruma u kojem se krio, vidio je grupu od 10 do 12 vojnika koji su stajali 200 metara od kuće. Vojnici su naredili ljudima u kući da se raziđu i da svako ide svojoj kući. Deset minuta kasnije, začuli su povici iz kuće iz koje su upravo otišli. Kada je Ivo Atlija tamo otrčao, vidio je svoju majku kako plače i viče: “Bježi,” rekla je, “bježi, ubili su ti oca.”
Atlija je otrčao i sakrio se iza jednog drveta u šumi. Vidio je veliku grupu vojnika kako zaključavaju njegovu majku u svinjac i tri do četiri vojnika kako udaraju muškarca po imenu Pero Dimač, koji je stajao s njegovom majkom. Psovali su g. Dimača i govorili: “Nek mu sad pomogne katolički Isus.” Natjerali su Dimača da se moli prema katoličkim običajima i ismijavali ga. Gađali su ga Biblijom i natjerali da skine odjeću i ostane u donjem rublju. Dok su ga tukli, tjerali su ga da trči od jednog do drugog. “Pero je plakao,” izjavio je g. Atlija, “i nisam vidio ni da se čak pokušao odbraniti.” Jedan od vojnika mu je naredio da trči a onda mu pucao u glavu. G. Atlija je čuo jednog od vojnika kako kaže: “Ustaško pseto je palo u vodu.”
S mjesta na kojem se krio, g. Atlija je vidio kako kuće gore i vojnike kako pljačkaju televizore, klima uređaje, videorekordere, radio aparate i namještaj. Uokolo sela je takođe bilo razbacano 68 leševa, među kojima je bilo 14 žena, dva dječaka mlađa od 16 godina i četvoro invalida.
Ivo Atlija je prošao kroz druga sela u opštini i učestvovao u sahranjivanju mnogih leševa. G. Atlija je izjavio da je u selu Stara Rijeka, “pod jednom velikom kruškom bila hrpa od nekih deset-dvanaest leševa. Teško za prebrojiti točno koliko jer su bili djelomično posuti zemljom, ali su virile vani glave, ruke, noge...” Bila su to tijela mladića koji po riječima g. Atlije nisu imali više od 20 godina.
U zaseoku zvanom Mlinari, Atlija je vidio tijela s nepravilno oblikovanim ranama, za koje je kasnije saznao da su nanesene ašovima i pijucima koje je vidio pored tijela. “Prema svjedočenjima očevidaca, bili su prisiljeni da sami sebi iskopaju grob, a onda su ubijeni istim alatkama koje su koristili da iskopaju grob,” rekao je Atlija. Takođe je sahranio i svog oca koji na leđima imao tri rane od vatrenog oružja.
U avgustu 1992. Ivo Atlija se susreo s Milomirom Stakićem, osuđenim pred MKSJ-om, koji je bio dio delegacije koju su činile još dvije osobe kako bi zatražio pomoć da napuste Bosnu i Hercegovinu. Stakić je rekao da mogu otići i zauzeti prazne kuće u susjednom selu, ali da im ne može pomoći da se isele.
Međutim, Ivo Atlija je uspio da 17. novembra 1992. napusti Bosnu i Hercegovinu i ode u Zagreb, Hrvatska. Pridružio se konvoju koji su organizovale srpske vlasti zajedno s Visokim komesarijatom Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR) i mirovnim snagama UN-a (UNPROFOR). Prije nego što je otišao, on i drugi iz konvoja su prisiljeni da potpišu izjavu da odlaze prema vlastitoj želji, kao i potvrdu kojom svoju imovinu prepisuju srpskim vlastima.
Dva mjeseca nakon što je granatirano Briševo, počela su hapšenja i premlaćivanja koja je Atlija takođe opisao u sudnici. Dana 24. juna 1992., došla su tri ili četiri policajca iz Ljubije i uhapsila nekoliko osoba u Briševu. Atlija je kasnije saznao da su ti ljudi odvedeni u zatočeničke logore Keraterm, Omarsku i Manjaču, gdje su neki ubijeni, dok su drugi na kraju razmijenjeni. Sredinom jula, jedna grupa srpskih mladića iz susjednog sela pretukla je i zlostavljala jednog čovjeka iz Briševa i njegovu braću, pri čemu su im odvijačima nanosili posjekotine.
Dana 23. jula 1992., rođak g. Atlije je došao kod njega u panici i rekao da su Srbi iz susjednog sela došli da ga upozore da se dvije brigade pripremaju da očiste Briševo sljedećeg dana. U tri sata ujutro 24. jula 1992., g. Atliju je probudila eksplozija. Roditelji g. Atlije su se sklonili u podrumu komšijine kuće dok je on trčao od kuće do kuće, skrivajući se na različitim mjestima. Djelovanje artiljerije i pješadije se nastavilo tokom cijelog dana i sljedeće noći.
Iz podruma u kojem se krio, vidio je grupu od 10 do 12 vojnika koji su stajali 200 metara od kuće. Vojnici su naredili ljudima u kući da se raziđu i da svako ide svojoj kući. Deset minuta kasnije, začuli su povici iz kuće iz koje su upravo otišli. Kada je Ivo Atlija tamo otrčao, vidio je svoju majku kako plače i viče: “Bježi,” rekla je, “bježi, ubili su ti oca.”
Atlija je otrčao i sakrio se iza jednog drveta u šumi. Vidio je veliku grupu vojnika kako zaključavaju njegovu majku u svinjac i tri do četiri vojnika kako udaraju muškarca po imenu Pero Dimač, koji je stajao s njegovom majkom. Psovali su g. Dimača i govorili: “Nek mu sad pomogne katolički Isus.” Natjerali su Dimača da se moli prema katoličkim običajima i ismijavali ga. Gađali su ga Biblijom i natjerali da skine odjeću i ostane u donjem rublju. Dok su ga tukli, tjerali su ga da trči od jednog do drugog. “Pero je plakao,” izjavio je g. Atlija, “i nisam vidio ni da se čak pokušao odbraniti.” Jedan od vojnika mu je naredio da trči a onda mu pucao u glavu. G. Atlija je čuo jednog od vojnika kako kaže: “Ustaško pseto je palo u vodu.”
S mjesta na kojem se krio, g. Atlija je vidio kako kuće gore i vojnike kako pljačkaju televizore, klima uređaje, videorekordere, radio aparate i namještaj. Uokolo sela je takođe bilo razbacano 68 leševa, među kojima je bilo 14 žena, dva dječaka mlađa od 16 godina i četvoro invalida.
Ivo Atlija je prošao kroz druga sela u opštini i učestvovao u sahranjivanju mnogih leševa. G. Atlija je izjavio da je u selu Stara Rijeka, “pod jednom velikom kruškom bila hrpa od nekih deset-dvanaest leševa. Teško za prebrojiti točno koliko jer su bili djelomično posuti zemljom, ali su virile vani glave, ruke, noge...” Bila su to tijela mladića koji po riječima g. Atlije nisu imali više od 20 godina.
U zaseoku zvanom Mlinari, Atlija je vidio tijela s nepravilno oblikovanim ranama, za koje je kasnije saznao da su nanesene ašovima i pijucima koje je vidio pored tijela. “Prema svjedočenjima očevidaca, bili su prisiljeni da sami sebi iskopaju grob, a onda su ubijeni istim alatkama koje su koristili da iskopaju grob,” rekao je Atlija. Takođe je sahranio i svog oca koji na leđima imao tri rane od vatrenog oružja.
U avgustu 1992. Ivo Atlija se susreo s Milomirom Stakićem, osuđenim pred MKSJ-om, koji je bio dio delegacije koju su činile još dvije osobe kako bi zatražio pomoć da napuste Bosnu i Hercegovinu. Stakić je rekao da mogu otići i zauzeti prazne kuće u susjednom selu, ali da im ne može pomoći da se isele.
Međutim, Ivo Atlija je uspio da 17. novembra 1992. napusti Bosnu i Hercegovinu i ode u Zagreb, Hrvatska. Pridružio se konvoju koji su organizovale srpske vlasti zajedno s Visokim komesarijatom Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR) i mirovnim snagama UN-a (UNPROFOR). Prije nego što je otišao, on i drugi iz konvoja su prisiljeni da potpišu izjavu da odlaze prema vlastitoj želji, kao i potvrdu kojom svoju imovinu prepisuju srpskim vlastima.
Tokom svog svjedočenja 2002. godine, Ivo Atlija je rekao da se, koliko je to njemu poznato, niko nije vratio da živi u selo Briševo.
Izvor: ICTY
© Asocijacija Bosna 2023
Izvor: ICTY
© Asocijacija Bosna 2023
Jel moze narod na referendum zatraziti da se političarima smanje plače.
Zločin u Srbu
Zločinci su Hrvate pobili
danas bi to kao ustanak slavili,
i Hrvatski građani to plaćali
sa zločincima se pobratili.
Sramota koja se godinama događa
drugi put ubijene nož u srce pogađa,
muče ih bez prestanka
umiru Hrvati bez jauka.
Kosti mrtvih su ostale
svjedoče o srpskom zločinu,
znak Istine su postale
koji su htjeli srpsku krajinu.
Pobili su sve Hrvate
u jame ih duboke bacali,
zločinci se nazad vrate
nisu se za zločin pokajali.
Dokle više mislite zločin slaviti
mrtvi Hrvati će i dalje patiti,
zlo se veliko prikriva
u Srbu zmija ne spava.
Krvave su zločinaca ruke
izdajice ne vidite ubijenih muke,
kojima su došli glave
potomci koji zločin slave.
Iz mržnje su Hrvati pobijeni
u špiljama ubaćeni,
srpski zločin ne zastarijeva
sa svojim lažima zlo ne jenjava.
Stiči će ih kazna
kad se ne budu nadali,
propast će mržnja lažna
Hrvati su tu mnogi stradali.
Autor@Vlado Visković
Zločinci su Hrvate pobili
danas bi to kao ustanak slavili,
i Hrvatski građani to plaćali
sa zločincima se pobratili.
Sramota koja se godinama događa
drugi put ubijene nož u srce pogađa,
muče ih bez prestanka
umiru Hrvati bez jauka.
Kosti mrtvih su ostale
svjedoče o srpskom zločinu,
znak Istine su postale
koji su htjeli srpsku krajinu.
Pobili su sve Hrvate
u jame ih duboke bacali,
zločinci se nazad vrate
nisu se za zločin pokajali.
Dokle više mislite zločin slaviti
mrtvi Hrvati će i dalje patiti,
zlo se veliko prikriva
u Srbu zmija ne spava.
Krvave su zločinaca ruke
izdajice ne vidite ubijenih muke,
kojima su došli glave
potomci koji zločin slave.
Iz mržnje su Hrvati pobijeni
u špiljama ubaćeni,
srpski zločin ne zastarijeva
sa svojim lažima zlo ne jenjava.
Stiči će ih kazna
kad se ne budu nadali,
propast će mržnja lažna
Hrvati su tu mnogi stradali.
Autor@Vlado Visković
Zašto HDZ i Dragan Čović nikada ne obilježavaju masakr koji su počinili Srbi nad Hrvatima u Briševu kod Prijedora?
HDZ i Katolička crkva BiH pridaju veliku pažnju obilježavanju stradanja Hrvata u Grabovici, Uzdolu, Trusini i drugim mjestima u Federaciji BiH. Zanimljivo je ponašanje hrvatskih političkih i vjerskih predstavnika u BiH, pa i u Hrvatskoj, kada je u pitanju obilježavanje stradanja Hrvata u proteklom ratu. HDZ BiH obilježava samo one zločine nad Hrvatima za koje se optužuje Armija R BiH. Nikada HDZ BiH i Dragan Čović nisu prisustvovali obilježavanju najvećeg masakra nad Hrvatima koji se dogodio tokom proteklog rata u prijedorskoj opštini, tačnije u selu Briševo.
U ljeto 1992.godine srpska vojska je počinila veliki zločin nad Hrvatima u selu Briševo u ljubijskom kraju. Ubijeno je preko 70 hrvatskih civila, a ostali mještani ovog kraja su odvedeni u logore. U Prijedoru je tokom 1992.godine ubijeno preko 140 Hrvata. Dakle, samo u Prijedoru je ubijeno daleko više Hrvata nego u Grabovici, Trusini, Uzdolu, Uborku i Sutini. Osim toga što nikada nisu posjetili selo Briševo, Dragan Čović i HDZ nikada ne spominje ove zločine niti čini bilo šta da se procesuiraju srpski zločinci. Da nije biskupa Franje Komarice mogli bi komotno reći da i Katolička crkva BiH ne mari za zločine nad Hrvatima u Briševu.
Ovakvo ponašanje hrvatske politike iz BiH i Hrvatske prema zločinima koji su počinjeni nad Hrvatima na prostoru Republike Srpske ima jasnu političku poruku. Njima nije stalo do hrvatske žrtve i hrvatskog naroda, Draganu Čoviću je draže partnerstvo sa Miloradom Dodikom od svih hrvatskih žrtava u Briševu i drugim krajevima RS-a. HDZ koristi stradanje Hrvata u Grabovici, Uzdolu, Trusini i drugim mjestima u FBiH kako bi mogao vršiti pritisak na bošnjačku politiku i ostvarivati željenu dobit. Gdje nema tog interesa nema ni HDZ-a i Dragana Čovića na obilježavanju stradanja Hrvata.
Reakcija hrvatskih mještana sela Briševo kod Prijedora na ponašanje Dragana Čovića
“Dragan Čović je svojim postupcima posljednjih dana pljunuo u lice svim bosanskim Hrvatima zaboravljajujući sve žrtve velikosrpske politike 90-tih godina. On zaboravlja da nisu Hrvati samo oni u Hercegovini, u čije ime on govori, a pitanje je da li i oni podržavaju njegovu posjetu Banja Luci gdje je otišao na noge Miloradu Dodiku”, kaže se u saopštenju hrvatskih mještana sela Briševo kod Prijedora.
Oni navode kako žele podsjetiti Čovića na zločin VRS u Briševu za koji niko nije odgovarao, iako se znaju počinioci, te ga zamoliti da posjeti i Prijedor, odnosno Briševo, “kad je već tako često u Banja Luci zadnjih dana”.
Hrvati sela Briševa u ljubijskom kraju, smještenom jugozapadno od Prijedora prema Sanskom Mostu, doživjeli su koncem srpnja/jula 1992. jezovite dane. Ono što se u tom selu dogodilo, spada u najmonstruoznije pokolje hrvatskog pučanstva i najgore primjere srpskog divljaštva.
Dana 24. srpnja 1992. oko 9 sati, pripadnici 5. kozaračke brigade iz Prijedora i 6. krajiške brigade iz Sanskog Mosta, potpomognuti lokalnim srpskim snagama iz obližnjih sela, izveli su topnički udar nakon čega su otpočeli i pješački napad na selo. Briševo je postalo mučilište i pakao za hrvatski puk.
Dvodnevna srpska brutalnost rezultirala je do tada neviđenim strahotama: brutalno je ubijeno preko 70 Hrvata, mještana sela, razne dobi i spola – od djece do staraca. Zapaljeno je i teže oštećeno oko 65 obiteljskih kuća i mjesna rimokatolička crkva. Ubijanja su se događala isključivo danju, gdje su na koga naišli, pa je razmjerno velik broj masovnih grobnica koje su žrtve čak same kopale. Nerijetko su zajedno zakapani i životinje i ljudi.
Preživjeli svjedoci tvrde da su poubijane Hrvate Srbi tukli do iznemoglosti, da su im noževima presijecali tetive na rukama i nogama, da su im odsijecali meso s tijela, klali ih, ubadali noževima po tijelu, odsijecali noseve, uši, spolne organe, parali trbuhe, lomili rebra, ubijali ih drvenim toljagama i krampovima.
HDZ i Katolička crkva BiH pridaju veliku pažnju obilježavanju stradanja Hrvata u Grabovici, Uzdolu, Trusini i drugim mjestima u Federaciji BiH. Zanimljivo je ponašanje hrvatskih političkih i vjerskih predstavnika u BiH, pa i u Hrvatskoj, kada je u pitanju obilježavanje stradanja Hrvata u proteklom ratu. HDZ BiH obilježava samo one zločine nad Hrvatima za koje se optužuje Armija R BiH. Nikada HDZ BiH i Dragan Čović nisu prisustvovali obilježavanju najvećeg masakra nad Hrvatima koji se dogodio tokom proteklog rata u prijedorskoj opštini, tačnije u selu Briševo.
U ljeto 1992.godine srpska vojska je počinila veliki zločin nad Hrvatima u selu Briševo u ljubijskom kraju. Ubijeno je preko 70 hrvatskih civila, a ostali mještani ovog kraja su odvedeni u logore. U Prijedoru je tokom 1992.godine ubijeno preko 140 Hrvata. Dakle, samo u Prijedoru je ubijeno daleko više Hrvata nego u Grabovici, Trusini, Uzdolu, Uborku i Sutini. Osim toga što nikada nisu posjetili selo Briševo, Dragan Čović i HDZ nikada ne spominje ove zločine niti čini bilo šta da se procesuiraju srpski zločinci. Da nije biskupa Franje Komarice mogli bi komotno reći da i Katolička crkva BiH ne mari za zločine nad Hrvatima u Briševu.
Ovakvo ponašanje hrvatske politike iz BiH i Hrvatske prema zločinima koji su počinjeni nad Hrvatima na prostoru Republike Srpske ima jasnu političku poruku. Njima nije stalo do hrvatske žrtve i hrvatskog naroda, Draganu Čoviću je draže partnerstvo sa Miloradom Dodikom od svih hrvatskih žrtava u Briševu i drugim krajevima RS-a. HDZ koristi stradanje Hrvata u Grabovici, Uzdolu, Trusini i drugim mjestima u FBiH kako bi mogao vršiti pritisak na bošnjačku politiku i ostvarivati željenu dobit. Gdje nema tog interesa nema ni HDZ-a i Dragana Čovića na obilježavanju stradanja Hrvata.
Reakcija hrvatskih mještana sela Briševo kod Prijedora na ponašanje Dragana Čovića
“Dragan Čović je svojim postupcima posljednjih dana pljunuo u lice svim bosanskim Hrvatima zaboravljajujući sve žrtve velikosrpske politike 90-tih godina. On zaboravlja da nisu Hrvati samo oni u Hercegovini, u čije ime on govori, a pitanje je da li i oni podržavaju njegovu posjetu Banja Luci gdje je otišao na noge Miloradu Dodiku”, kaže se u saopštenju hrvatskih mještana sela Briševo kod Prijedora.
Oni navode kako žele podsjetiti Čovića na zločin VRS u Briševu za koji niko nije odgovarao, iako se znaju počinioci, te ga zamoliti da posjeti i Prijedor, odnosno Briševo, “kad je već tako često u Banja Luci zadnjih dana”.
Hrvati sela Briševa u ljubijskom kraju, smještenom jugozapadno od Prijedora prema Sanskom Mostu, doživjeli su koncem srpnja/jula 1992. jezovite dane. Ono što se u tom selu dogodilo, spada u najmonstruoznije pokolje hrvatskog pučanstva i najgore primjere srpskog divljaštva.
Dana 24. srpnja 1992. oko 9 sati, pripadnici 5. kozaračke brigade iz Prijedora i 6. krajiške brigade iz Sanskog Mosta, potpomognuti lokalnim srpskim snagama iz obližnjih sela, izveli su topnički udar nakon čega su otpočeli i pješački napad na selo. Briševo je postalo mučilište i pakao za hrvatski puk.
Dvodnevna srpska brutalnost rezultirala je do tada neviđenim strahotama: brutalno je ubijeno preko 70 Hrvata, mještana sela, razne dobi i spola – od djece do staraca. Zapaljeno je i teže oštećeno oko 65 obiteljskih kuća i mjesna rimokatolička crkva. Ubijanja su se događala isključivo danju, gdje su na koga naišli, pa je razmjerno velik broj masovnih grobnica koje su žrtve čak same kopale. Nerijetko su zajedno zakapani i životinje i ljudi.
Preživjeli svjedoci tvrde da su poubijane Hrvate Srbi tukli do iznemoglosti, da su im noževima presijecali tetive na rukama i nogama, da su im odsijecali meso s tijela, klali ih, ubadali noževima po tijelu, odsijecali noseve, uši, spolne organe, parali trbuhe, lomili rebra, ubijali ih drvenim toljagama i krampovima.
U velikom broju slučajeva Srbi su primoravali majke, supruge i djecu da promatraju brutalnosti nad muškarcima. Gotovo sve mlađe žene i djevojke silovane su. Stječe se dojam da su se zločinci naprosto takmičili tko će izvršiti najmonstruoznije zlodjelo. U slučaju stradavanja Hrvata Briševa najbolje se vidi do kakve je izopačenosti dovela velikosrpska ideologija. Većina mučenih i poubijanih Hrvata Briševa bili su poljodjelci, rudari i radnici; zatvarani su, mučeni i ubijani bez ikakvog razloga.
“Gospodine Čoviću, umjesto da idete kod onih što su odgovorni za ovaj zločin, molimo vas da sljedeći put posjetite hrvatska sela u Prijedoru”, kazali su ogorčeni mještani Briševa.
( Saff/kozarac.ba)
“Gospodine Čoviću, umjesto da idete kod onih što su odgovorni za ovaj zločin, molimo vas da sljedeći put posjetite hrvatska sela u Prijedoru”, kazali su ogorčeni mještani Briševa.
( Saff/kozarac.ba)
Forwarded from Pravaški glas
Pomama političara za pravednim plaćama, pogonjena zavišću te pohlepom što je svima plaća zbog inflacije išla gore nije ništa drugo, nego birokratizirana korupcija.
Ova vlast unazad, već sad, previše godina u stvari nije napravila gotovo ništa za oporavak gospodarstva, njegov razvoj ili nedaj Bože dostizanje razine razvoja Ropske nam Unije.
Ono što jesu napravili jest izvukli, ponajprije zbog prisile izvana s ciljem uvođenja eura, dobar dio ekonomije iz sive zone i uvlačenja iste u sustav PDV i poreza, formalizirali su je, birokratizirali su je.
Osobno, smatram povećanje ekonomije unutar okvira zakona poželjnim, dapače, obaveznim, no omjer koji su oni napravili je kratko te srednjeročno štetan.
Na svaku kunu koju su izvukli iz sive ekonomije u sustav poreza barem su 50lp do kune trajno izbili iz naše ekonomije - jer svaka ekonomija kao svoju sastavnicu ima i crno tržište/sivu ekonomiju koja također stvara radna mjesta - svi se sjećamo tisuća na burzi koji nisu niti pokušavale tražiti posao, već uživali blagodati burze s jedne strane te neoporezovane plaće rada na crno.
U takvim okvirima, stvarnog smanjenja ekonomije, iako je legalni BDP porastao zbog formalizacije ekonomije (treba prekrstiti u "izbjeljivanje ekonomije") neka značajna korist društvu i domovini nije u suštini ostvarena.
Povećanje prihoda od poreza je sustavno upumpavano u hranjenje socijalnih i penzionerskih pomoći, poglavito u epizodama sa koruptivnim aferama ili izborima, a stvarna ulaganja u razvoj su bila manjkava do nepostojeća. Da su svi silni novci uloženi u subvencije energije bili uloženi u proizvodne sposobnosti energetske industrije, ne bi samo cijene energije bile bolje, već bi i radna mjesta bila otvorena, znanost napredovala, a Domovina bila samodostatnija!
Samo na temelju zasluga povišice su nezaslužene, na temelju argumenta inflacije - još manje.
Sami su krivi za inflaciju, a sad bi korekciju za inflaciju?? Ma jel'!
Izjave, urnebesne izjave, da je ovo antikoruptivna mjera... Jedino mogu izazvati davljenje od smijeha ljubitelja crna humora.
Ne znam, iskreno, da je ijedan političar ikad maznuo samo 20.000 € godišnje, stoga izjava i koncept je nebulozan.
Najbolja antikoruptivna mjera bi bila drakonska kazna i to javno izvršena.
Valja naglasiti dodatno da pomisao da su dosadašnje plaće bile loše i niske je uvreda sama po sebi - čovjek koji u našoj Domovini nije sposoban živjeti sa 2000 € nema što tražiti u javnoj upravi, u radu za javno dobro.
A da ne spominjem da čovjek koji ide u politiku da se obogati može odmah u zatvor!
Jedan cilj!
Jedna svrha!
Hrvatska!
Ova vlast unazad, već sad, previše godina u stvari nije napravila gotovo ništa za oporavak gospodarstva, njegov razvoj ili nedaj Bože dostizanje razine razvoja Ropske nam Unije.
Ono što jesu napravili jest izvukli, ponajprije zbog prisile izvana s ciljem uvođenja eura, dobar dio ekonomije iz sive zone i uvlačenja iste u sustav PDV i poreza, formalizirali su je, birokratizirali su je.
Osobno, smatram povećanje ekonomije unutar okvira zakona poželjnim, dapače, obaveznim, no omjer koji su oni napravili je kratko te srednjeročno štetan.
Na svaku kunu koju su izvukli iz sive ekonomije u sustav poreza barem su 50lp do kune trajno izbili iz naše ekonomije - jer svaka ekonomija kao svoju sastavnicu ima i crno tržište/sivu ekonomiju koja također stvara radna mjesta - svi se sjećamo tisuća na burzi koji nisu niti pokušavale tražiti posao, već uživali blagodati burze s jedne strane te neoporezovane plaće rada na crno.
U takvim okvirima, stvarnog smanjenja ekonomije, iako je legalni BDP porastao zbog formalizacije ekonomije (treba prekrstiti u "izbjeljivanje ekonomije") neka značajna korist društvu i domovini nije u suštini ostvarena.
Povećanje prihoda od poreza je sustavno upumpavano u hranjenje socijalnih i penzionerskih pomoći, poglavito u epizodama sa koruptivnim aferama ili izborima, a stvarna ulaganja u razvoj su bila manjkava do nepostojeća. Da su svi silni novci uloženi u subvencije energije bili uloženi u proizvodne sposobnosti energetske industrije, ne bi samo cijene energije bile bolje, već bi i radna mjesta bila otvorena, znanost napredovala, a Domovina bila samodostatnija!
Samo na temelju zasluga povišice su nezaslužene, na temelju argumenta inflacije - još manje.
Sami su krivi za inflaciju, a sad bi korekciju za inflaciju?? Ma jel'!
Izjave, urnebesne izjave, da je ovo antikoruptivna mjera... Jedino mogu izazvati davljenje od smijeha ljubitelja crna humora.
Ne znam, iskreno, da je ijedan političar ikad maznuo samo 20.000 € godišnje, stoga izjava i koncept je nebulozan.
Najbolja antikoruptivna mjera bi bila drakonska kazna i to javno izvršena.
Valja naglasiti dodatno da pomisao da su dosadašnje plaće bile loše i niske je uvreda sama po sebi - čovjek koji u našoj Domovini nije sposoban živjeti sa 2000 € nema što tražiti u javnoj upravi, u radu za javno dobro.
A da ne spominjem da čovjek koji ide u politiku da se obogati može odmah u zatvor!
Jedan cilj!
Jedna svrha!
Hrvatska!
In memoriam: 26. 07. 1991. godine poginuo prvi Bošnjak u obrani Republike Hrvatske Šefik Pezerović
U obrani Republike Hrvatske sudjelovalo je preko 25.000 Bošnjaka od kojeg broja je preko 1.100 Bošnjaka dalo i svoj život. Kad je bilo najteže Hrvatskoj i Hrvatima Bošnjaci su stali u prve redove i dali veliki doprinos obrani Hrvatske. Puno je primjera herojstva koje su pokazali Bošnjaci na svim bojišnicama. Prvi Bošnjak koji je poginuo u Domovinskom ratu u Hrvatskoj je bio heroj Domovinskog rata Šefik Pezerović koji je svoj život dao 26. srpnja 1991. godine u obrani Pounja. Napad na taj dio Hrvatske (Banovinu i Pounje) pokrenuo je toga dana ratni zločinac Dragan Vasiljković, tzv. Kapetan Dragan, a ta agresorska velikosrpska akcija nosila je ime ''Žaoka''. Šefik Pezerović rođen je u Palanki pored Brčkog 1968. godine, te iz rodnog mjesta odlazi u Zagreb, gdje završava osnovnu i srednju školu. U ljeto 1990. godine kao dobrovoljac pohađa obuku za specijalne postrojbe, a u rujnu ulazi u djelatni sastav MUP-a kao redarstvenik. Kao dragovoljac, u srpnju 1991. godine 23-godišnji policajac Šefik Pezerović iz Policijske postaje Črnomerec sa svojom grupom poslan je u obranu Pounja. U skladu sa tom odlukom, formirana je postrojba sa stotinjak djelatnih policajaca PU Zagreb, iz više policijskih postaja sa šireg područja Zagreba, među kojima je bio i Šefik. Ni tjedan nakon što je došao u Kozibrod, pokrenut je na taj dio Pounja velikosrpski napad. Šefik je teško ranjen u ruku i glavu kod Struge Banske, no to je bio tek početak njegove muke. Sa još dvojicom ranjenih policajaca trebao je biti prebačen u sisačku bolnicu vozilom hitne pomoći. Međutim, na barikadi u selu Kuljani srbo-četnički pobunjenici zaustavili su vozilo. Medicinska ekipa (liječnik i tehničar) te vozač su zarobljeni i odvedeni u logor, a kasnije su razmijenjeni i vraćeni Hrvatskoj. Policajci su odvedeni u nepoznato, a jednome se ni danas ne zna gdje je, jednome su pronađeni posmrtni ostaci blizu mjesta gdje je zarobljen, a Šefik Pezerović prvo je završio u jednoj štali. Ta štala pripadala je Dušanu Vinčiću koji ga je tamo pronašao i o tome obavijestio srbo-četničku ''seosku stražu''. Šefik, kojem su ruke bile vezane na leđima, odveden je od strane srbo-četnika do škole u Jovcu gdje je brutalno premlaćen. Iako teško ozlijeđen, u jednom je trenutku uspio pobjeći svojim mučiteljima, no oni su ga stigli, vezali žicom i nastavili tući. Nakon toga su ga stavili u prtljažnik vozila Zastava 101 i vozili prema Lotinama. Ranjenog su ga nastavili tući. Zatim je izbačen na jednu livadu u blizini Zrina gdje je na kraju i umro. Dugo se vremena nije znalo za njegov grob, sve do travnja 2000. godine, do dana ekshumacije njegovih posmrtnih ostataka, koji su nakon toga sahranjeni na zagrebačkom groblju Mirogoju. Pokopan je 18. svibnja 2002. godine u Aleji branitelja uz visoke vojne počasti. Šefik je u trenutku svoje mučeničke smrti za Hrvatsku imao 23 godine. Od Pezerovićevih ubojica, pripadnika postrojbi tzv. Srpske Krajine, bio je osuđen jedino Jablan Kejić, na 7 godina zatvora, ali mu je kazna smanjena na 5 godina. Bio je uhićen 2010. i već je na slobodi. Ostali počinitelji, Mirko Ćurčija, Milenko Milković i Momčilo Buinac, osuđeni su u odsutnosti na po osam godina i nisu dostupni hrvatskim vlastima.
U spomen na rahmetli Šefika Pezerovića, prvog poginulog hrvatskog branitelja Bošnjaka, od 2011. godine u Zagrebu održana je više puta manifestacija “Memorijalni dani Šefika Pezerovića i poginulih Bošnjaka branitelja u Domovinskom ratu”. Na “Memorijalne dane” dolazi i obitelj Pezerović: Šefikovi roditelji Halima i Abdulah, sestra Amira Hamzić Pezerović, brat Amir, te rođaci i prijatelji, kao i brojni hrvatski branitelji.
Spomen obilježje rahmetli Šefiku Pezeroviću otkriveno je 2017. godine u selu Kuljani na području općine Dvor. Spomenik su otkrili Šefikovi roditelji Halima i Abdulah s ministrom hrvatskih branitelja Tomom Medvedom.
Heroje ne smijemo zaboraviti.
U obrani Republike Hrvatske sudjelovalo je preko 25.000 Bošnjaka od kojeg broja je preko 1.100 Bošnjaka dalo i svoj život. Kad je bilo najteže Hrvatskoj i Hrvatima Bošnjaci su stali u prve redove i dali veliki doprinos obrani Hrvatske. Puno je primjera herojstva koje su pokazali Bošnjaci na svim bojišnicama. Prvi Bošnjak koji je poginuo u Domovinskom ratu u Hrvatskoj je bio heroj Domovinskog rata Šefik Pezerović koji je svoj život dao 26. srpnja 1991. godine u obrani Pounja. Napad na taj dio Hrvatske (Banovinu i Pounje) pokrenuo je toga dana ratni zločinac Dragan Vasiljković, tzv. Kapetan Dragan, a ta agresorska velikosrpska akcija nosila je ime ''Žaoka''. Šefik Pezerović rođen je u Palanki pored Brčkog 1968. godine, te iz rodnog mjesta odlazi u Zagreb, gdje završava osnovnu i srednju školu. U ljeto 1990. godine kao dobrovoljac pohađa obuku za specijalne postrojbe, a u rujnu ulazi u djelatni sastav MUP-a kao redarstvenik. Kao dragovoljac, u srpnju 1991. godine 23-godišnji policajac Šefik Pezerović iz Policijske postaje Črnomerec sa svojom grupom poslan je u obranu Pounja. U skladu sa tom odlukom, formirana je postrojba sa stotinjak djelatnih policajaca PU Zagreb, iz više policijskih postaja sa šireg područja Zagreba, među kojima je bio i Šefik. Ni tjedan nakon što je došao u Kozibrod, pokrenut je na taj dio Pounja velikosrpski napad. Šefik je teško ranjen u ruku i glavu kod Struge Banske, no to je bio tek početak njegove muke. Sa još dvojicom ranjenih policajaca trebao je biti prebačen u sisačku bolnicu vozilom hitne pomoći. Međutim, na barikadi u selu Kuljani srbo-četnički pobunjenici zaustavili su vozilo. Medicinska ekipa (liječnik i tehničar) te vozač su zarobljeni i odvedeni u logor, a kasnije su razmijenjeni i vraćeni Hrvatskoj. Policajci su odvedeni u nepoznato, a jednome se ni danas ne zna gdje je, jednome su pronađeni posmrtni ostaci blizu mjesta gdje je zarobljen, a Šefik Pezerović prvo je završio u jednoj štali. Ta štala pripadala je Dušanu Vinčiću koji ga je tamo pronašao i o tome obavijestio srbo-četničku ''seosku stražu''. Šefik, kojem su ruke bile vezane na leđima, odveden je od strane srbo-četnika do škole u Jovcu gdje je brutalno premlaćen. Iako teško ozlijeđen, u jednom je trenutku uspio pobjeći svojim mučiteljima, no oni su ga stigli, vezali žicom i nastavili tući. Nakon toga su ga stavili u prtljažnik vozila Zastava 101 i vozili prema Lotinama. Ranjenog su ga nastavili tući. Zatim je izbačen na jednu livadu u blizini Zrina gdje je na kraju i umro. Dugo se vremena nije znalo za njegov grob, sve do travnja 2000. godine, do dana ekshumacije njegovih posmrtnih ostataka, koji su nakon toga sahranjeni na zagrebačkom groblju Mirogoju. Pokopan je 18. svibnja 2002. godine u Aleji branitelja uz visoke vojne počasti. Šefik je u trenutku svoje mučeničke smrti za Hrvatsku imao 23 godine. Od Pezerovićevih ubojica, pripadnika postrojbi tzv. Srpske Krajine, bio je osuđen jedino Jablan Kejić, na 7 godina zatvora, ali mu je kazna smanjena na 5 godina. Bio je uhićen 2010. i već je na slobodi. Ostali počinitelji, Mirko Ćurčija, Milenko Milković i Momčilo Buinac, osuđeni su u odsutnosti na po osam godina i nisu dostupni hrvatskim vlastima.
U spomen na rahmetli Šefika Pezerovića, prvog poginulog hrvatskog branitelja Bošnjaka, od 2011. godine u Zagrebu održana je više puta manifestacija “Memorijalni dani Šefika Pezerovića i poginulih Bošnjaka branitelja u Domovinskom ratu”. Na “Memorijalne dane” dolazi i obitelj Pezerović: Šefikovi roditelji Halima i Abdulah, sestra Amira Hamzić Pezerović, brat Amir, te rođaci i prijatelji, kao i brojni hrvatski branitelji.
Spomen obilježje rahmetli Šefiku Pezeroviću otkriveno je 2017. godine u selu Kuljani na području općine Dvor. Spomenik su otkrili Šefikovi roditelji Halima i Abdulah s ministrom hrvatskih branitelja Tomom Medvedom.
Heroje ne smijemo zaboraviti.
Pomozimo tko god može
https://www.dnevno.hr/domovina/josip-i-andela-su-djeca-hrvatskog-branitelja-tesko-su-bolesni-i-potrebna-im-je-vasa-pomoc-2488129/
https://www.dnevno.hr/domovina/josip-i-andela-su-djeca-hrvatskog-branitelja-tesko-su-bolesni-i-potrebna-im-je-vasa-pomoc-2488129/
Dnevno.hr
Josip i Anđela su djeca hrvatskog branitelja, teško su bolesni i potrebna im je vaša pomoć
DPH Drniš poziva na humanitarnu akciju za pomoć djeci, bratu i sestri, oboljeloj od raka. Josip (18), već više od tri godine boluje od paraparesisa i metastatskog anaplastičnog medulloblastoma, nepokretan je te mu je potrebna potpuna pomoć. Anđela (15), boluje…